Mirovni pregovori između želja i realnosti
Rat i pregovaranje su uvijek išli ruku pod ruku, istaknuo je Vladimir Medinsky, prvi među ruskom delegacijom na pregovorima s ukrajinskom stranom u Istanbulu. Pregovori zaraćenih strana (očekivano) nisu doveli do kraja rata koji je ušao već u četvrtu godinu, ali je dvosatni sastanak ipak doveo do tehničkog dogovora o razmjeni zarobljenika, uz poneki diskretni signal kako će se pregovori nastaviti.
Ubrzo nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, pod egidom specijalne vojne operacije, već u ožujku i travnju 2022. godine su se pojavili prvi signali mirovnih pregovora. Bilo je to pregovaranje u pokušaju koje se kristaliziralo u tzv. Istanbulski komunikat. Raspravljale su tada delegacije okupljene na Bosporu u lošoj vjeri – sudionici će tako opisati sam duh pregovora - o kritičnim točkama rata, prestanku vatre, ukrajinskoj vojnoj neutralnosti i nesvrstanosti, zatim sigurnosnim garancijama, te o rješavanju teritorijalnih disputa. Iako su se pregovori činili kao konstruktivan prvi korak prema rješavanju sukoba, naprasno su propali.
Međunarodni medijatori, poput bivšeg njemačkog kancelara Schrödera, inače Putinovog intimusa – zlobnici će reći kako je njemački jezik njemu u čast posvetio termin Putinversteher, osoba koja razumije Putina – te tadašnjeg izraelskog premijera Naftalija Bennetta i turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua, bili su mišljenja kako je Zapad stopirao pregovore. U javnosti se pojavio narativ, nikada u potpunosti potvrđen, ali niti demantiran, da su Sjedinjene Američke Države stopirale dogovor, a da je osebujni britanski premijer Johnson prilikom posjeta Kijevu imao možda i glavnu ulogu u tome. Brojni relevantni izvori, od Wall Street Journala pa do Financial Timesa, prenijeli su kako je premijer Boris prenio kratke ali sadržajne poruke kolektivnog Zapada ukrajinskom režimu: Putin je ratni zločinac kojega treba privesti licu pravde, a ne pregovarati s njim, a istovremeno, čak i ako je Ukrajina voljna potpisati bilateralni ugovor s magom iz Kremlja i njegovim režimom o sigurnosnim garancijama, međunarodna zajednica to nije. Pregovori su tu stali, a sukobi su se nastavili.
S početkom proljeća 2022. godine Kijev je bio grad neobične diplomatske aktivnosti tako da je i Roman Abramović, oligarh, vlasnik nogometnog kluba Chelsea i omiljeni akter britanskog visokog društva, posjetio ukrajinsku prijestolnicu s (iskrenom) željom da doprinose miru. Svi su odreda negirali njegovu posjetu, ali će predsjednik Zelensky tada indiskretno istaknuti kako bi njegova pomoć dobro došla u potrazi za diplomatskim rješenjem sukoba. Navedeno se nije dogodilo, a Abramović je praktično defenestriran od istog britanskog političkog miljea koji ga je dekadama štovao kao božanstvo, Boris Johnson se vratio svojoj prvoj ljubavi, novinarstvu i kolumnama, a rat u Ukrajini se nastavio. Brojevi žrtava, direktnih i indirektnih, civilnih i vojnih mjeri se milijunima, ratna šteta se mjeri u milijardama, a ekonomske i druge posljedice koje su se prelile na globalnu razinu nemoguće je kvantitativno izračunati, ali su svakako poražavajuće.
Onda je američki predsjednik Donald Trump po tko zna koji put odlučio preuzeti mirovnu inicijativu i uzeti stvari, preciznije telefon, u svoje ruke i, kada već nije uspio okončati rat u Ukrajini u prvih 100 dana svog novog predsjedničkog mandata, nazvao je Vladimira Vladimiroviča Putina. Dvosatni razgovor Trump će okarakterizirati kao vrlo dobar, a sličnog dojma je ostao i sam Putin. Reći će ruski predsjednik kako je njegova zemlja “spremna i nastavit će surađivati s ukrajinskom stranom na memorandumu o potencijalnom budućem mirovnom sporazumu”. Mag iz Kremlja, kako ga popularna literatura naziva, Putin načelno je dopustio potencijalni prekid vatre u slučaju da se prethodno postignu relevantni sporazumi. No, kakav je to mogući budući mirovni sporazum koji bi zadovoljio obje strane?
Prije nekoliko godina prekaljeni jugoslavenski diplomat i bivši ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, u nekoliko navrata – prvo pred auditorijem Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, a zatim u intervjuu tjedniku Novosti – ponudio je mogući model. Inspiriran na realističkoj školi međunarodnih odnosa i ekstenzivnom diplomatskom iskustvu, Lončar je smatrao da je potrebno krenuti od bezuvjetnog prekida vatre. Nadalje, Rusi bi se trebali povući iz regija koje su okupirali, a zauzvrat bi te regije, u sastavu Ukrajine, dobile status autonomnih pokrajina. Neutralnost Ukrajine Lončar je vidio kao realnu nužnost, a obnovu ratom porušene zemlje bi trebale voditi međunarodne institucije, uz sudjelovanje Rusije. Putinova agresija je fatalna greška, tragika rata koji je uslijedio posve je jasna, ali mirovni sporazum je ipak imperativ, isticao je Lončar. Njegova ideje su od većeg dijela javnosti dočekane na nož i interpretirane kao pokušaj rehabilitacija Putina.
Sa svakim danom rata mir između Ukrajine i Rusije je bivao sve dalji. Iako je od početka tragičnog sukoba bilo jasno kako situacije nije win-win niti za jednu stranu, te da Rusi ne mogu pokoriti Ukrajinu, a istovremeno Ukrajina ne može poraziti Rusiju, maksimalističke aspiracije su dominirale i oblikovale informacijski narativ, koji je jedan od konstitutivnih elemenata suvremenog ratovanja. Upravo je jedan ovakav narativ uz brojne brutalnosti na terenu udaljio i onemogućio svaku prethodnu mirovnu inicijativu, koja bi se temeljila na bolnim ustupcima i koncesijama, ali u službi višeg cilja - mira. I sada, dok se uspostavljaju novi pregovarački kanali, gotovo svaka mirovna inicijativa se suprotstavljenim stranama čini kao izdaja vlastitih nacionalnih interesa i sigurnosnih prerogativa. Iako će realizam s vremenom prevladati, slaba je to utjeha za svaku onu izgubljenu ljudsku sudbinu i tragična potvrda kako je rat mnogo lakše započeti nego završiti.