Vukanović, Čović, Bleiburg i Radimlja

Tema je poznata, toliko da se čovjek umori pišući iz godine u godinu skoro pa isti tekst, zbog čega na koncu i odustane. Da, riječ je o obilježavanju onoga što se naziva Bleiburgom i Križnim putem u hrvatskom kontekstu i općenito o pitanju poslijeratnih ubojstava kolaboracionističkih vojnika. Koji nisu bili samo oni koji su ratovali za ustašku državu, ali su nam za temu jedino oni sada bitni.

Dakle, i ove godine se u Radimlji, prošle sedmice, ovaj put uz okupljen kompletan hrvatski politički vrh u Bosni i Hercegovini, ali i uz prisutnost mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Palića održala komemoracija ubijenima iz 1945. godine.

S tom razlikom što je sada prilično oštro reagirao, inače osebujni hercegovački opozicionar Dodikovoj vlasti Nebojša Vukanović. Učinio je to, kao što inače radi, ne birajući riječi i ne robujući diplomaciji. Međutim, kada stavimo njegov stil na stranu, pa usporedimo ono što je sadržajno rekao, sa sadržajem odgovora hrvatskih političara iz Hercegovine, teško se oteti dojmu da je Vukanović u pravu.

Ne treba, naravno, biti ljudski neosjetljiv i intelektualno nepošten, pa prešutjeti činjenicu da su partizani i kasnije komunistička vlast čitavu jednu regiju zaista dugo godina držali otvoreno neprijateljskom i da jesu u osvetničkom i pobjedničkom naletu planski likvidirali ogroman broj ljudi 1945. godine. S te strane jeste razumljivo da potomci tih ljudi i ljudi koji ih politički predstavljaju nisu u stanju nadići tu traumu i priznati stvarnost NDH i ustaške vlasti, koja je na koncu dovela prvo do ustanka i Narodnooslobodilačke borbe, a potom i do konačne pobjede i odmazde.

No, čitav problem s ovakvim komemoriranjem, koji je vidljiv i u odgovorima Vukanoviću, leži u potpunom prešućivanju onoga što je dovelo do 1945, a što je sam Vukanović djelomično pobrojao u svojoj reakciji.

I sve dok se ne desi stvarna refleksija Crkve i hrvatske politike prema ustaškom razdoblju, kompletna priča o humanizmu i isključivom komemoriranju žrtava bit će isprazna i cinična, kao što i jeste. Dosta je uostalom vidjeti da je spomen-obilježje ubačeno unutar prostora na kojem se nalaze stećci.

I ne radi se ovdje o tome kako Crkvi i hrvatskoj politici sve ovo skupa nije jasno, jer im jeste itekako jasno, samo što jednostavno ne žele suštinski osuditi ustašku državu, čak niti deklarativno. Jednako kao što ne žele, opet čak niti deklarativno, kao njihovi istomišljenici u Hrvatskoj, osuditi jednako dva totalitarizma i izjaviti kako su sve žrtve jednake.

Jer da su barem do te razine došli, ne bi pustili da Partizansko groblje u Mostaru izgleda onako kako izgleda, sa svim slomljenim pločama posvećenim ljudima koji su poginuli puno prije 1945, dok istovremeno grade komemorativno groblje ubijenim pripadnicima postrojbi NDH.

Možemo raspravljati i o 1945. godini, možemo i o karakteru socijalističke vlasti, a to uostalom već desetljećima i radimo.

No, kad je riječ o Katoličkoj crkvi, posebno onoj u Hercegovini, kao i o hrvatskim političarima, izgleda da postoje dvije teme o kojima nikako ne možemo raspravljati. Kao da se, Bože mi prosti, nisu nikad ni desile. To su stvarnost i ideološki sadržaj ustaške države, kao i stvarnost i sadržaj Herceg-Bosne. Evo, upravo u samom Stocu u kojem se održava spomenuta komemoracija svake godine.

Fascinantno je to licemjerstvo, toliko da ponekad i boli. Desetljećima govoriš o besramnim komunistima i njihovim zločinima o kojima se nije smjelo govoriti, a onda istih desetljeća šutiš o zločinima koje je netko počinio u tvoje ime i uz tvoj blagoslov, i to praktično jučer, a ne prije 80 godina.

Ukratko, da tu doista postoji vjera u Boga i u čovjeka, barem bi se to vjersko vodstvo možda i prepalo vlastitog cinizma. Ovako, sve sam sigurniji kako je i postojanje te vjere upitno.