Miro Vuco, buntovnik s razlogom: Jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika 20. i 21. stoljeća

Fantastična izložba i apsolutni hit ovogodišnje zagrebačke likovne sezone: izložba “Miro Vuco: zatečeno stanje” u Galeriji Klovićevi dvori. Izložba svečano otvorena u četvrtak, 7. ovog mjeseca, presjek je gotovo šezdesetogodišnjeg stvaralaštva ovog vrhunskog umjetnika.

Najnovijom izložbom Miru Vucu se pozicionira među najznačajnije hrvatske umjetnike 20. i 21. stoljeća. Pogotovo se poentiraju intuicija, vitalnost i aktualnost umjetničkih poruka. Nevjerojatno koliko ove poruke oslikavaju vrijeme u kojem živimo.

Od Brodwaya do naših dana

U postavu je 80 skulptura, a prvi put ikada pokazano je i 50 slika. Za naziv “Zatečeno stanje” priređivači tvrde da ilustrira moment transporta eksponata za ovu izložbu sa čak pet zagrebačkih lokacija, umjetnikovog ateljea i raznih spremišta. Radi se o miksu starih skulptura i novih neviđenih slika. I sve je stvarno fascinantno. Neopisiva vibra. Dosad nikad viđene slike ogromnih formata očaravaju energijom. Iako premijerno pokazane javnosti, ponovno donose strast i hrabrost, oduvijek najjače adute svega što Vuco stvara.

Među skulpturama su antologijska djela iz razdoblja djelovanja zagrebačke umjetničke grupe Biafra od 1970. do 1978. čiji je osnivač i jedan od najslavnijih članova upravo Miro Vuco (Vojnić kod Sinja, 1941) Diplomira 1967. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon poslijediplomskih studija, suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića. Profesor kiparstva na zagrebačkoj Akademiji od 1986. Suosnivač zagrebačkog Salona mladih (1968), najveće i najdugovječnije izložbe umjetnika mlađih od 35 godina.

S kiparima Stjepanom Gračanom, Brankom Bunićem i Ratkom Petrićem 1970. osniva grupu Biafra. Vuco je najširoj javnosti u Hrvatskoj, ali i bivšoj Jugoslaviji, najpoznatiji baš kao bijafranac. Umjetnik čija se djela zauvijek pamte. Svi članovi Biafre dolaze u Zagreb iz provincije. Kroničari pišu da su naziv ratom i glađu iscrpljene afričke države preuzeli od tada napuštenog i devastiranog krila Studentskog doma na današnjem Trgu žrtava fašizma, kod Meštrovićevog paviljona, gdje kao skvoteri žive, rade i izlažu.

Prvu samostalnu izložbu pod nazivom “Broadway sokak” Vuco priređuje u Zagrebu 1973. Svi članovi Biafre su jako društveno aktivni. Osjetljivi na nepravdu svake vrste. Uvjereni da umjetnost može poboljšati čovjeka, promijeniti svijet i učiniti ga boljim. Djelovanje ove grupe koju se danas definira kao umjetnički pokret karakterizira izrazito ekspresivna i angažirana figuracija. Angažirani su i istupi ne samo na izložbama nego i u sklopu akcija često izvedenih na ulicama ili u neformalnim otvorenim prostorima mnogih gradova diljem bivše Jugoslavije, od Zagreba i Karlovca, do Splita, Mostara i Beograda.

Grupa od ukupno 12 kipara i slikara govorom arta problematizira pitanja suvremenog svijeta, sredine u kojoj djeluje, ali i umjetničke stilove. Fokusiraju relaciju tzv. elitne kulture i tzv. subkulture. Posebno polemiziraju s apstraktnim smjerovima u umjetnosti 60-ih godina prošlog stoljeća. Navodni bijeg od problema realnosti u svijet apstrakcije, to je za članove Biafre nepodnošljivo, pa i neodgovorno u svjetlu uloge koju po njima umjetnost i umjetnici trebaju imati u društvu. Službena domaća likovna kritika bijafrance tada marginalizira i ignorira, ismijava figuraciju, a slavi apstrakciju i konceptualnu umjetnost koje se u to vrijeme u Zagrebu doslovno obožava.

Vrijeme Biafre odredilo je umjetnička promišljanja Mire Vuce, umjetnikova stremljenja prema aktivizmu i društveno angažiranoj umjetnosti, naglašava se u kontekstu najnovije zagrebačke izložbe. Tema broj jedan Mire Vuce je čovjek i njegova sudbina. Socijalna tematika, snažno angažirana provokativna poruka. Posvećenost ovim temama i porukama je trajna. Vuco je autentičan i po eksperimentima s netradicionalnim kiparskim materijalima. Najčešće koristi kolorirani poliester (jeftin, ali i otrovan), i druge nestandardne materijale. Ful simbolika. Ti materijali, navode priređivači, postaju ključni za razumijevanje ove izložbe.

Prikaz ljudskih ruku, istovremeno optimističan, gorak, moćan i dramatičan je među glavnim vizualima izložbe. Na glasu kao buntovnik hrvatskog kiparstva, prema aktualnim medijskim impresijama Miro Vuco je vječni buntovnik, ljevlji od ljevljih, kako pišu. Naziva ga se i vizionarom. Prije točno pola stoljeća stvara djelo “Čopor vukova” (1975) koje se može vidjeti u postavu izložbe, a Vucini “vukovi” danas mnoge podsjećaju na stvorenja iz tkz. alternativne dimenzije u znanstveno-fantastičnom TV serijalu “Stranger Things”, to su ona stvorenja koja grozno proganjaju i uništavaju ljude.

Nakon prestanka zajedničkog izlaganja bijafranaca 1978. slijede moćni reljefi u poliesteru, koji se također mogu vidjeti na zagrebačkoj izložbi, zatim anđeli (isto provokativni), ciklusi terakota sa socijalnim kontekstom, upečatljivi portreti. Književnika Miroslava Krležu i pjesnika Tina Ujevića, teme svoje mladosti kako ih Vuco naziva, radi u raznim formama. Impresivna snaga, raznovrsnost, znatiželja, eksperiment, trajne su tajne trajanja i aktualnosti ovog velikog kipara. U Vucinom opusu logično dominira skulptura. Autor je niza spomenika i javnih skulptura, među ostalim Tina Ujevića u Zagrebu, Franje Tuđmana na tvrđavi u Kninu, Ante Starčevića u Osijeku.

U jeku rušenja spomenika borcima protiv fašizma 1991. u Hrvatskoj, pod okriljem noći miniran je i uništen Vucin kultni spomenik partizanu i narodnom heroju Narodnooslobodilačke borbe Stjepanu Filipoviću u njegovom rodnom gradu Opuzenu (podignut 1978). Fotografija ponosnog Opuzenca Filipovića, snimljena neposredno pred čin vješanja u Valjevu 1942. gdje su ga četnici pogubili, danas je postavljena na glavnom ulazu u sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku, kao simbol antifašističkog otpora. Spomenik još nije obnovljen, počinitelji nikada nisu otkriveni. Vuco je svojedobno poručio da se razlomljeni dijelovi spomenika još čuvaju i da bi želio da ih jednom i izloži.

Za svoju umjetnost Miro Vuco dobitnik je nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) za životno djelo (2017), Nagrade 9. zagrebačkog salona (1974) i 3. salona mladih (1970) te u bivšoj Jugoslaviji vrlo prestižne Nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, što svjedoči da je ipak bilo službenih ocjenjivača koji su poruke i domete umjetničkog koncepta Biafre razumjeli i znali pokazati koliko ih cijene.

Moderni klasici

Izložba u elitnoj Galeriji Klovićevi dvori je monografska, ali djela ne prate kronologiju, kako se pojašnjava, radi atmosferičnosti cijelog postava. Atmosfera zaista jeste famozna. Megaizložba Mire Vuce, prema navodima priređivača, nastavak je ciklusa izložbi u ovoj Galeriji objedinjenih nazivom Moderni klasici. Među ostalim, u sklopu ovog ciklusa pokazana je i sjajna izložba Mersada Berbera. Autorica Berberove izložbe je i autorica Vucine izložbe Jasmina Bavoljak. Ugledna zagrebačka povjesničarka umjetnosti, izuzetno stručna muzealka, iza sebe ima bogato iskustvo i masu intrigantnih projekata. Autorica je i izbora pokazanih radova zajedno s Brankom Franceschijem, kustosica izložbe je Anamarija Komesarović.

I Miro Vuco naglašava da je Jasmina Bavoljak najzaslužnija za njegovu izložbu u Klovićevim dvorima. Vuco je divan sugovornik, brzomisleći, duhovit, iskren. U razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja prvo otkriva čega se prvo sjeti u vezi nastanka izložbe: “Prvo što pomislim kad se radi o izložbi je postav, plašio sam se da je nemoguće moje kiparstvo i slike spojiti tako da funkcioniraju, u smislu da jedno drugom smetaju. Najzaslužnija za ovu izložbu Jasmina Bavoljak mi je davno rekla da želi izložiti moja djela. Ja sam to zaboravio. Ali kad mi je prije pola godine ponovno govorila o toj želji, ja sam se naravno složio. S ovim strahom. Jer su šefovi Klovićevih dvora sumnjali u moje slike i slikarstvo, jer nitko nije znao da ja zapravo slikam.”

Pa što vi kažete za sebe, jeste li kipar ili slikar? – pitam. Odgovara da su ga i njegovi studenti i okolina uvijek smatrali kiparom. Svi smo vas smatrali kiparom, nadovezujem se. “A ja sam počeo slikati još dok sam bio u Splitu u Primijenjenoj (danas Škola likovnih umjetnosti op. a.), ali to nitko nije znao, uvijek sam to krio. Kad sam došao u Zagreb, također sam slikao, ali također kriomice. Kad sam postao profesor na Akademiji, moji studenti koji su dolazili k meni u moj atelje, oni su vidjeli da imam velike, velike slike, ali okrenute prema zidu. Onda su znali ići poviriti što ja to radim, ono, malo vidjeti. Iako se dva, tri puta dogodilo da sam slikao, a onda su oni grunuli, i tako otkrili, uhvatili me na djelu, da”, opisuje Vuco.

Jednu sliku zna slikati godinama. Slikama se stalno vraća, nabaci novi sloj i poništi onaj stari, koristi različite materijale od drvofiksa i gipsa do boja. Vucine slike teške su i po 30, 40 kilograma. Prvu sliku naslikao je 1957. u Splitu. “Bio je rat u Vijetnamu. Kako sam ja Dalmatinac, onda sam čitao Slobodnu Dalmaciju, vidim da je u Vijetnamu poginula krasna cura i ja sam je naslikao”, sjeća se. Smatra da je kiparstvo istina, a slika laž. Zašto? Kiparstvo je trodimenzionalno, a slika je dvodimenzionalna, opisuje.

Pitam o Biafri. Grupa se aktivira nakon studentskih prosvjeda 1968. u Europi, ali i bivšoj Jugoslaviji. I danas studenti prosvjeduju, kako gleda na pobune i buntovnike? “Uvijek sam sklon tome da se nepravde dovedu u pitanje, i da oni koji su žrtve određenih struktura vlasti, da budu tako tretirani, kao žrtve”, kaže Vuco. Naglašava: “Pobune su vrlo bitne. Mladi ljudi koji dolaze, oni ulaze svjesni u ono što se zove njihovo vrijeme. Ako je potrebno da se iskažu u smislu jednakosti i boljeg života, onda su te pobune nekada vrlo dobrodošle. Svijet se mijenja s vremenom, novi ljudi su mladost koja dolazi, koja želi biti kreator svog vremena, a kreator svog vremena se uvijek bazira na onome što je vrijeme prošlo, to je prihvaćanje prakse, da bi se pronašlo ono što se zove budućnost ili njihovo vrijeme”.

Za Biafru kaže da su kritički promišljali stvarnost. Doživljavaju pritom more neshvaćanja, ali bilo je i onih koje je zanimalo što Biafra radi i misli, poput tadašnjeg političara Stipe Šuvara. Sjećajući se mladosti, o sebi kaže: “Ja sam od onih mladih ljudi sa sela sinjskih, jedan od onih koji su volili nogomet i čitanje knjiga. Kako sam bio u domu u Sinju, bio sam jedan od najboljih dječaka nogometaša. Svaki dan sam igrao nogomet, škola mi je bila u drugom planu, samo nogomet i nogomet. Sjećam se da sam volio Vukasa i način njegovog driblanja. Znate li tko je Bernard Vukas? Kada sam upisao primijenjenu u Splitu, želio sam doći u Hajduk i posvetiti se nogometu.”

Ali, sudbina je drugačije htjela. Umjesto da postane nogometaš, kreće na putovanje kroz svijet umjetnosti. Ističe da u novom viđenju umjetnosti, radi progresa tehnike i tehnologije umjetnost ljudske ruke polako nestaje, ona postaje vođena kroz nove tehnologije. Pitam o finalu, što će biti? Umjetna inteligencija, robot ne može iskazati ljubav, insistiram.

“Ispričavam se što ću vam ovo reći”, kaže Vuco. Pa nastavlja u istom tonu: “Nova podjela snage čovječanstva će biti sada vidljivija, naime, znanje viđenja, odnosno tretiranja kroz umjetnu inteligenciju će biti za posebne ljude, a neki ljudi će ostati u sferi neznanja.” U finišu povratak na izložbu u Klovićevim dvorima. “Ovo je izložba koja se tiče čovjeka, duha, sfere što se veže sa osjećaje kad srce pobjeđuje znanje. Vrlo je bitno da vjerujemo u nadzemaljsku silu koja polazi od ljubavi”, kaže Miro Vuco.

Senzacionalna izložba ostaje otvorena do 29. lipnja.